
Napisao sam više književnokritičkih i teorijskih ogleda koji se bave kvir temama i likovima u književnosti. Ove godine nameravam da ih saberem u knjigu, zasad neotkrivenog naslova. Mislim da će to biti važno i za LGBT+ zajednicu, ali i za srpsku književnu misao. Naime, videće se koliko su kvir pitanja – naravno ne pod tim imenom – prisutna odavno, skoro vek i po otprilike, u srpskoj književnosti i kulturi.
Znači realno-utopijsko stanje kada će, primera radi, navijač i „peder“ da sede ispred dragstora, piju pivo i pričaju o ljubavi ili o tačnoj razdaljini između Vašingtona i Pekinga. Već znam za neke izolovane slučajeve.
Pre svega, rad u medijima, i to onim tabloidnim. Nacionalne televizije, čak i u nekim rijaliti programima, počele su da provlače emancipatorske politike u odnosu na LGBT+ osobe. Ali, i dalje – da li slučajno – dešavaju se ekscesi u štampanim medijima u vidu senzacionalističkih naslova koji ugrožavaju mukotrpno osvajanu slobodu. Nisam pobornik nikakvih zabrana, ali svakako jesam zagovornik izvesnih regulatornih mehanizama. Za te svrhe, predložio bih parafrazu naše himne: Bože, pravne države za sve!
„Iz aviona“ vidljiva je premijerka. Međutim, kontraverzno je pitanje koliko ovakva, čini se, oktroisana emancipacija doprinosi da LGBT+ osobe u malim sredinama budu ohrabrene političkim „autovanjem“ s vrha. Bivajući po srpskim svadbama i sahranama, sklon sam ipak da prevagnem na stranu da je to korisno. Moj uzorak javnog mnjenja govori da je Ana Brnabić počela da se percipira kao – pod velikim znakovima navoda – normalna lezbejka. Od toga nema mnogo koraka ka uvažavanju i poštovanju. Sa svoje strane, i premijerka treba da učini zakonski još nešto da ubrza te korake.
Ne pratim, al’ čujem da u novim TV serijama ima tematizacije tih problema. To treba prosto pozdraviti, bez ikakve namere za nametanjem. Umetnost je na svom dejstvenom koncu uvek humanistička, nema tu velikih ideologija. Vidim i da se u savremenoj književnosti sve više piše o neheteronormativnim temama. Moglo bi se reći da se formira nova generacija pisaca kvir ili identitetske književnosti. Reč je o mladim ljudima koji su napisali veoma dobre romane (Dragoslava Barzut: Papirne disko kugle, Bojan Krivokapić: Proleće se na put sprema, Stefan Mihajlovski: Ispod grla).
I jedno i drugo. Mislim da su važni i aktivistički oblici delovanja, ili kultura nepristajanja na propisane forme življenja, ali i jedan Bora Drljača koji podržava istopolne brakove, ma kakvi bili motivi za taj čin. Kultura otpora treba da bude i institucionalna i popularna.
Kao liberal, mislim da je to, kao i sve ostalo, pitanje ličnog izbora. Svako ima pravo da bude apsolutno sve što oseća, ali i pravo da bude izvan identitetskih kategorija, pa i slobodu da ga ne zanimaju takve kategorije. S druge strane, duboko verujem da osoba koja prihvata neki od LGBT+ identiteta u isto vreme može da bude, recimo, i Srbin i pravoslavac i pobornik „porodičnih vrednosti“.
Sve što se tiče prefiksa „inter“ i „trans“. Budući da verujem da se u jezičkim nevoljama kriju i društvene nezgode, mislim da – uprkos lepoj različitosti ljudskih subjektivnosti – treba raditi na uopštavanju, pojednostavljivanju ili „posrbljavanju“ tih identitetskih oznaka. U tom smislu, i u beskonačnom produžavanju akronima „LGBT…“ postoji opasnost da skraćenica uskoro postane vizuelno neuhvatljiva i time nerazumljiva.
Barem u polju tzv. intelektualne elite, za odgovor na ovo pitanje ne treba mnogo mudrosti, čak ni preterane informisanosti. Lepo je to objasnila Džudit Batler, odskora počasna doktorka Univerziteta u Beogradu. Pol je u domenu biologije, rod u domenu društva i kulture. Ali i jedno i drugo je fluidno, i na tome treba neprestano insistirati, uprkos obnovi tvrdih biologicističkih, konzervativnih narativa o nemogućnosti suštinske promene pola koji, paradoksalno, u poslednje vreme više dolaze s leve strane srpskog ideološkog spektra.
Jedan moj gej prijatelj doživeo je fizičko zlostavljanje uzrokovano homofobijom. Prijavili smo slučaj organizaciji „Da se zna“, koja je preuzela dalji postupak.